Act 7 | SerDKE | STEP | A poglavar sveštenički reče: je li dakle tako?

Acts 7

1 A poglavar sveštenički reče: je li dakle tako? 2 A on reče: ljudi braćo i oci! poslušajte. Bog slave javi se ocu našemu Avraamu kad bješe u Mesopotamiji, prije nego se doseli u Haran,

3 I reče mu: iziđi iz zemlje svoje i od roda svojega i iz doma oca svojega, i dođi u zemlju koju ću ti ja pokazati.

4 Tada iziđe iz zemlje Haldejske, i doseli se u Haran; i odande, po smrti oca njegova, preseli ga u ovu zemlju u kojoj vi sad živite. 5 I ne dade mu našljedstva u njoj ni stope; i obreče mu je dati u držanje i sjemenu njegovu poslije njega, dok on još nemaše djeteta.

6 Ali Bog reče ovako: sjeme tvoje biće došljaci u zemlji tuđoj, i natjeraće ga da služi, i mučiće ga četiri stotine godina. 7 I narodu kome će služiti ja ću suditi, reče Bog; i potom će izići, i služiće meni na ovome mjestu. 8 I dade mu zavjet obrezanja, i tako rodi Isaka, i obreza ga u osmi dan; i Isak Jakova, i Jakov dvanaest starješina.

9 I starješine zaviđahu Josifu, i prodadoše ga u Misir; i Bog bješe s njim. 10 I izbavi ga od sviju njegovijeh nevolja, i dade mu milost i premudrost pred Faraonom carem Misirskijem, i postavi ga poglavarom nad Misirom i nad svijem domom svojijem.

11 A dođe glad na svu zemlju Misirsku i Hanaansku i nevolja velika, i ne nalažahu hrane oci naši. 12 A Jakov čuvši da ima pšenice u Misiru posla najprije oce naše. 13 I kad dođoše drugi put, poznaše Josifa braća njegova, i rod Josifov posta poznat Faraonu.

14 A Josif posla i dozva oca svojega Jakova i svu rodbinu svoju, sedamdeset i pet duša. 15 I Jakov siđe u Misir, i umrije, on i ocevi naši. 16 I prenesoše ih u Sihem, i metnuše u grob koji kupi Avraam za novce od sinova Emorovijeh u Sihemu.

17 I kad se približi vrijeme obećanja za koje se Bog zakle Avraamu, narod se narodi i umnoži u Misiru, 18 Dok nasta drugi car u Misiru, koji ne znaše Josifa. 19 Ovaj namisli zlo za naš rod, izmuči oce naše da svoju djecu bacahu da ne žive.

20 U to se vrijeme rodi Mojsije, i bješe Bogu ugodan, i bi tri mjeseca hranjen u kući oca svojega. 21 A kad ga izbaciše, uze ga kći Faraonova, i odgaji ga sebi za sina.

22 I nauči se Mojsije svoj premudrosti Misirskoj, i bješe silan u riječima i u djelima. 23 A kad mu se navršivaše četrdeset godina, dođe mu na um da obiđe braću svoju, sinove Izrailjeve. 24 I vidjevši jednome gdje se čini nepravda, pomože, i pokaja onoga što mu se činjaše nepravda, i ubi Misirca. 25 Mišljaše pak da braća njegova razumiju da Bog njegovom rukom njima spasenije dade: ali oni ne razumješe.

26 A sjutradan dođe među takove koji se bijahu svadili, i miraše ih govoreći: ljudi, vi ste braća, zašto činite nepravdu jedan drugome? 27 A onaj što činjaše nepravdu bližnjemu oturi ga govoreći: ko je tebe postavio knezom i sudijom nad nama? 28 Ili i mene hoćeš da ubiješ kao što si juče ubio Misirca?

29 A Mojsije pobježe od ove riječi, i posta došljak u zemlji Madijamskoj, gdje rodi dva sina. 30 I kad se navrši četrdeset godina, javi mu se u pustinji gore Sinajske anđeo Gospodnji u plamenu ognjenom u kupini.

31 A kad Mojsije vidje, divljaše se utvari. A kad on pristupi da vidi, bi glas Gospodnji k njemu: 32 Ja sam Bog otaca tvojijeh, Bog Avraamov i Bog Isakov i Bog Jakovljev. A Mojsije se bješe uzdrktao i ne smijaše da pogleda.

33 A Gospod mu reče: izuj obuću sa svojijeh nogu: jer je mjesto na kome stojiš sveta zemlja. 34 Ja dobro vidjeh muku svojega naroda koji je u Misiru, i čuh njihovo uzdisanje, i siđoh da ih izbavim: i sad hodi da te pošljem u Misir.

35 Ovoga Mojsija, kojega oturiše rekavši: ko te postavi knezom i sudijom? ovoga Bog za kneza i izbavitelja posla rukom anđela koji mu se javi u kupini. 36 Ovaj ih izvede učinivši čudesa i znake u zemlji Misirskoj i u Crvenom Moru i u pustinji četrdeset godina. 37 Ovo je Mojsije koji kaza sinovima Izrailjevijem: Gospod Bog vaš podignuće vam proroka iz vaše braće, kao mene: njega poslušajte.

38 Ovo je onaj što bješe u crkvi u pustinji s anđelom, koji mu govori na gori Sinajskoj, i s ocima našijem; koji primi riječi žive da ih nama da; 39 Kojega ne htješe poslušati oci naši, nego ga odbaciše, i okrenuše se srcem svojijem u Misir, 40 Rekavši Aronu: načini nam bogove koji će ići pred nama, jer ovome Mojsiju, koji nas izvede iz zemlje Misirske, ne znamo šta bi.

41 I tada načiniše tele, i prinesoše žrtvu idolu, i radovahu se rukotvorini svojoj. 42 A Bog se okrenu od njih, i predade ih da služe vojnicima nebeskijem, kao što je pisano u knjizi proroka: eda zaklanja i žrtve prinesoste mi za četrdeset godina u pustinji, dome Izrailjev?

43 I primiste čador Molohov, i zvijezdu boga svojega Remfana, kipove koje načiniste da im se molite; i preseliću vas dalje od Vavilona.

44 Ocevi naši imahu čador svjedočanstva u pustinji, kao što zapovjedi onaj koji govori Mojsiju da ga načini po onoj prilici kao što ga vidje; 45 Koji i primiše ocevi naši i donesoše s Isusom Navinom u zemlju neznabožaca, koje oturi Bog ispred lica našijeh otaca, tja do Davida, 46 Koji nađe milost u Boga, i izmoli da nađe mjesto Bogu Jakovljevu.

47 A Solomun mu načini kuću. 48 Ali najviši ne živi u rukotvorenijem crkvama, kao što govori prorok: 49 Nebo je meni prijestol a zemlja podnožje nogama mojima: kako ćete mi kuću sazidati? govori Gospod; ili koje je mjesto za moje počivanje? 50 Ne stvori li ruka moja sve ovo?

51 Tvrdovrati i neobrezanijeh srca i ušiju! vi se jednako protivite Duhu svetome; kako vaši oci, tako i vi. 52 Kojega od proroka ne protjeraše oci vaši? I pobiše one koji naprijed javiše za dolazak pravednika, kojega vi sad izdajnici i krvnici postadoste; 53 Koji primiste zakon naredbom anđelskom, i ne održaste.

54 Kad ovo čuše, rasrdiše se vrlo u srcima svojima, i škrgutahu zubima na nj. 55 A Stefan budući pun Duha svetoga pogleda na nebo i vidje slavu Božiju i Isusa gdje stoji s desne strane Bogu; 56 I reče: evo vidim nebesa otvorena i sina čovječijega gdje stoji s desne strane Bogu.

57 A oni povikavši iza glasa zatiskivahu uši svoje, i navališe jednodušno na nj. 58 I izvedavši ga iz grada stadoše ga zasipati kamenjem, i svjedoci haljine svoje metnuše kod nogu mladića po imenu Savla.

59 I zasipahu kamenjem Stefana, koji se moljaše Bogu i govoraše: Gospode Isuse! primi duh moj. Onda kleče na koljena i povika iza glasa: Gospode! ne primi im ovo za grijeh. I ovo rekavši umrije.